...sorry, but this page is only in Croatian...

 

 

Introductory text from the catalogue of the exhibition in Rigo Gallery.

Ima više vrlo različitih razloga zbog kojih umjetnici - od Duchampa do konceptualista, Beuysa i popartista - rabe u svojim radovima po sebi bezlične, anonimne, slučajne, ničije predmete. Prirodne ili industrijski, serijski reproducirane tvari i stvari: konfekcijske artikle za masovnu potrošnju; tipizaciji i standaralizaciji podložne 'unikate', poput ljubavnih pisama, imena, svetinja individualnog i kolektivnog iskustva. Brašno, ugljen, pijesak, bitumen, jeftini rudarski molitvenici ... čaše.

Banalnost, sveprisutnost svagdašnjeg 'tubitka' prosječnog ljudskog bića i stvari s pečatom konačnosti i smrtnosti na mjestu zaštitnoga znaka - uzdiže se iii spušta na razinu univerzalnosti. Posjeduje dimenziju mitskog predmeta adoracije, arhetipa, invokativne šifre koja 'vezuje' prošlo, sadašnie i buduće iskustvo. Nečim apsolutno banalnim može se simbolizirati i ono najdubije, najdalje, najintimnije u osobnom egzistencjainom prtljagu ("osobnoj mitologiji"?), kao i najkompliciraniji poredak društvenih odnosa i vrijednosti.

No umijeće je inventivno iskoristiti 'zrno soli' iz starih banalnih spoznaja: kako gore - tako dolje; sve je povezano i sve korespondira. Čaše i Sošićevi studentski dani, na primjer.

Od Duchampa do konceptualizma, 'Fluxsusa' i Beuysa proteže se kratak i neizbježan put. Dadaisti, nadrealisti 'siučajno' su susreli minimaliste i novu umjetničku praksu intenzivnog preispitivanja 'konkrecije' intencionainih predmeta percepcije, u najjednostavnijim i najkompleksnijim međusobnim relacijama.

Čaša, voda, pjesak s Lida, studentski život, zdravice - zagonetni su predmeti. Kako ih 'čitati', na slici ili u instalaciji?

U Roberta Sošića su čaša, čaše, njihov broj, u kontekstu ranih slika te u instalacijama i performansima krajnje sažeta, ogoljena, uredno sistematizirana, geometrijski precizno usredištena metafora, metonimija za nešto drugo. Trag priče, ostatak egzistencijalnog iskustva, osoba, nekog značajnog trenutka (zgode sa završetka studija na Accademia di belle arti u Veneciji, na primjer). Posuda za misli, emocije, slike, asocijacije na nešto drugo, kao u profanim i sakralnim obredima. Priča o Čaši ima vrio dugu povijest i veliku simboličnu dubinu ('nosivost') : Pridružuju joj se slova, znaci, imena, broj, različite tvari i postupci, razni prostori i njihove konotacije.

Konceptualizacija nekoga iskustva; znakovna i materijalna minimalizacija, redukcija 'priče', anegdotskog i izražajnog materijala na ono bitno, često na elementarne naznake - odlike su Sošićevog umjetničkog pristupa i postupka. Tek u solidno iniciranoj, 'u stvar upučenoj' recepciji moguće je rekonstruirati dogadaj, metodu, autorovo polazište i intencije. Materijaini 'nosači' značenja kao i proces realizacije (ponekad performansa) očišćeni su od svih eksplicitnih, opisnih štaka, od suvišne retorike. U tim slikama i instalacijama nema direktne blagoglagoljivosti (pretjerivanja s 'tekstom', 'opisom', uputama).

Robert Sošić štuje poučke Duchampa, minimalizma i konceptualizma, izbjegavajući populističke olakšice i udvornost spram površnoj publici (uvijek žednoj živopisnih slika i doživljaja). Umjetnik, dakle, pripada onoj alternativnoj manjini koju bismo, uvjetno i starinski rečeno, mogli označiti kao 'suvremenu istarsku likovnu avangardu'. Ako to još išta može značiti.

Crni paravani su nedodirijivi, 'auratski', 'sveti', jer ih je obojao Emillo Vedova. Viastoručno. lzmeđu njih je postavijena i izvedena 'Zdravica (hommage a Venezia)'. Broj čaša odgovara broju imena (listova bijelog papira).

Bitumen i pijesak (s Lida) no kojemu je, na postamentu, postavijena osamljena čaša s vodom s izvora (na suprotnom kraju longitudinalne instalacije) materički su nabačaj, povezan (i) sa Sošićevim slikarskim radovima (Zdravica, Troje, Kalež, Kraijica srca ... ).

Sošić, u svoj procede uključuje vremensku komponentu. Proces akcije i recepcije. Temporalnost iskustva i naracije. Vrijeme kao uvjet egzisteneije i njene umjetničke transpozicije, koja i sama predstavija egzistencjaino djelovanje. lskustvo vremena transcendentalni je uvjet i potka radova. Uz instalaciju ide i performans, uključen u potpunu recepciju događaja.

Sošićev rad na Lamparni '95 (II. međunarodna likovna radionica, Labin): instalacije u liftovima u podlabinskom rudarskom oknu, uz suzdržanu uporabu minimuma materijala i zahvata u zatečenu konstrukciju maksimaino koristi povijesni i ambijentalni kontekst (molitve rudara pred silazak u jamu).

Sošićev rad bio je više no legitimna i osmišljena elaboracija osnovnog koncepta Lamparne '95 ('ideja - Materijal'). Posiužio se brašnom, ugljenom i starim molitvenicima.

Asocijacije na prvi snijeg, na studen koja zimi okuje rudarsko okno, ono je što podsvijesno evocira sipka bjelina brašna na crnim liftovima u noći osvjetljenoj mjesecovom svjetlošću.

Da je upravo mentalna komponenta djela (recepcija) od temeljnog značaja za Sošića, očigledno je i bez njegovih priznanja da su mu na studiju u Veneciji mnogo više značila predavanja iz fenomenologije umjetnosti od tamošnjeg slikarenja i kiparenja. Sošić je jedan od onih koji se u nas zalažu za kritiku, refieksiju i diskusiju na staru temu WAS IST KUNST (WERK)?

Branko Cerovac